Iz starog albuma - Fotografija iz 1919. godine

Stara fotografija koja je oživela našu priču Stara fotografija koja je oživela našu priču

Katolik Đuzepe postao pravoslavac Dragoljub da bi mogao da se venča sa Darom Nešović, kćerkom milanovačkog fijakeriste Vojina

 

I danas do porte milanovačke crkve postoji kuća Đuzepea Albana u koju katkad navrate njegova kćerka Jerma (Cica), unuk Zoran i unuka Zorica. Behu tu i ovih dana Zorica i tetka joj Jerma. Od mnoštva starih fotografija iz njihovog porodičnog albuma jedna nam „zapade za oko“ – slika sa venčanja u martu 1919. godine.

A na slici: mladoženja u vojničkoj bluzi je Đuzepe Albano. Dečak ispred njega u belom odelu je Sima, sin apotekara Skubice koji je uz mladoženju kao što kum i treba da bude. Do njega je nepoznati čovek. Sa belom trakom je ručni dever Miša Lazić. U središtu fotografije je mlada Dara Nešović, kćerka fijakeriste Vojina.

Đuzepe Albano je, iz svogasela Naro na Siciliji, krajem 19. Veka, otišao u Ameriku, u Bruklin. Tamo je završio obućarski zanat, a kad je Italija, 1915. godina, otvorila front prema Austriji, mladi Đuzepe je prešao okean i dobrovoljno stupio u rat. Austrijanci ga zarobe na reci Pijavi i dovedu u Milanovac. Bio im je u vojsci dobro došao jedan vrstan obućar.
„Otac se ovde zagledao u mladu Daru, spreman odmah da se njome oženi. Kad je probijen Solunski front i ishod Velikog rata se naslućivao, Austrijanci su se povukli iz Milanovca, ali su poveli i svoga zarobljenika. No, mladi Đuzepe je varošicu pod Rudnikom već odabrao za doživotno mesto boravka, jer je u njoj živela lepa Dara Nešović. Kod Lapova je iskočio iz „ćire“ i vratio se. U martu 1919. godine je postao milanovački zet“ – priča 82-godišnja Đuzepeova kćerka Jerma-Cica.

Venčanje je obavljeno u milanovačkoj crkvi, Đuzepe je prešao u pravoslavce i dobio ime Dragoljub. Dara i on su imali dvojicu sinova, Alaksandra i Viktora, potom kćerku Jolandu, a 16 godina po venčanju dobiše i kćerku Jermu. Jermina sestričina, a Jolandina kćerka Zorica (62) nastavlja započetu priču:
„Između dva rata, deda je držao uglednu obućarsku radnju, bila je na mestu današnjeg hotela „Šumadija“. Imao je katkad i po 15 šegrta, svi milanovački obućari su kod njega naučili zanat. Za vreme ferija, u radnji su se sakupljali milanovački studenti da slušaju dedine priče o Americi i sicilijanskoj mafiji s one strane Atlantika. Posle Drugog svetskog rata, u gradu je osnovana obućarska zadruga u kojoj je jedno vreme radio i moj deda“.

Događaji dalje ovako teku. Sa sinom Viktorom, u septembarskoj raciji 1941. godine, Đuzepe se našao među taocima u Kragujevcu. Prepoznao ga je jedan petokolonaš, izveo obojicu iz kolone za streljanje, a ispostavilo se da ga je, potom, saslušavao nemački oficir koji se, takođe, s druge strane, borio na Pijavi u Velikom ratu. I to je pomoglo da se vrate kući. Viktora su, pred kraj rata, mobilisali partizani i poginuo je u selu Čađavica kod Bijeljine. Stariji Aleksandar je, kao italijanski državljanin, otišao u Italiju da odsluži vojni rok. U uniformi ga je zatekao rat, ali je pobegao iz jedinice i krio se sve dok se saveznici nisu iskrcali u Italiju. Tada se pridružio Englezima, službovao u ratnom vazduhoplovstvu (RAF), a posle se stalno nastanio u Londonu.

Đuzepe Albano nikada nije ponovo otišao u Ameriku da vidi roditelje, dva brata i dve sestre. Nije išao ni do rodne Sicilije. Od 1964. godine počiva na milanovačkom groblju; sedam godina kasnije mu se pridružila i voljena Dara. Ali je njihov unuk Zoran Gregović, Jermin sin, pre dve godine posetio Siciliju i iz sela Naro je doneo nevelik kamen i položio ga na dedinu večnu kuću.

B. Dragišin

 

Submit to FacebookSubmit to Google PlusSubmit to Twitter
Ocenite ovaj članak
(3 glasova)

 

 

 

 

 

 

Go to top