• 29.03.2024.

KOLUMNA Direktor JP i rudar Resavice

foto: pixabay.com


Piše BOŠKO LOMOVIĆ

Reče Zorana Mihajlović, ministar rudarstva i energetike, u televizijskom dnevniku, a sutradan (15. 12.) objaviše i novine: „Mislim da nije normalno da direktor ,Srbijagasa’ ima mesečnu platu od 2,4 miliona dinara, Radnici JP PEU Resavica imaju platu u proseku oko 65.000 dinara mesečno i treba im skoro čitav radni vek, 38 godina, da rade za ono što direktor ,Srbijagasa’ zaradi za godinu“. Možda je to bila mala osveta ministarke za nesuglasice između nje i gospodina dobro plaćenog direktora – o tome se zna, videli smo na televiziji, a pisale su i novine – ali to ne škodi činjenici koju je ministarka obznanila. Istina, prećutala je da direktor najveći deo svoje plate dobija od snabdevača našeg gasovoda „tečnim zlatom“, ali ni to mnogo ne menja stvari.

Ne da je nenormalno, kako reče gospođa, nego seže u prostor fantastike. U Srbiji sigurno. Dok je prosečna plata u zemlji oko 600 evra, ovaj direktor prima 20.000 evra ili 33,33 puta više. Isticati da je to naknada za veliku odgovornost je neubedljivo. Jer, šta u nas znači odgovornost? Ništa. Za neuspehe u politici, privredi i drugim oblastima, najodgovorniji obelodani kako „preuzima na sebe odgovornoist“, a ni dlaka s glave da mu padne. Uostalom, da li je veća odgovornost direktora bilo kog javnog preduzeća ili predsednika Republike Srbije? A predsednik države (bilo ko da je to) je, možda, po primanjima ispod bar stotine direktora naših javnih preduzeća, čak i onih u opštinama. Ili, uzmimo rudara u Resavici iz koje se Mihajlovićeva oglasila. On „nema nikakvu odgovornost“, osim što, kad siđe u jamu da odradi svoju smenu, žena i deca trepere i strepe da li će toga dana hranitelj doći kući ili će doći glas da nikad više doći neće.

Da nije, ipak, nešto drugo posredi? Da to nije udešeno da direktori, postavljeni po osvajanju vlasti, dobijaju visoke plate da bi jedan deo vratili u partijsku kasu? Šuška se o tome, a gde je dima, ima i vatre. Čuo sam ili pročitao da pomenuti direktor deo svoje plate daje u humanitarne svrhe. Neka mi bude dopušteno malo sarkazma: molim PIO fond da mi penziju poveća na 300.000 dinara, a ja ću, kad god je primim, dve trećine uplaćivati na račun Crvenog krsta ili na račune za lečenje teško obolele dece.

Iskreno, ne bih voleo biti na mestu tog direktora iz tri razloga: loše bih spavao i ružno sanjao; ne bih se snašao u tolikoj gomili novčanica, ne bih umeo da ih trošim; ne bih smeo da otvorim vrata kad se oglasi zvono; strahovao bih za svoje mentalno zdravlje;pod budnim očima nezaobilaznih telohranitelja, osećao bih se neslobodan. Nimalo ne zavidim rečenom direktoru, plašim se za njega.

Da li će platni razredi, čije se uspostavljanje stalno odlaže, stvari dovesti u logičan red? Verovatno hoće ako ne mimoiđu platne spiskove u javnim preduzećima i ustanovama. Bilo kako bilo, ima u nas mnogo toga de se dovede u red pre nego što dobijemo člansku kartu Evropske unije.

 

Violeta

Prethodni članak

Odbojka (m): Nastavljen put ka vrhu

Sledeći članak

Vremenska prognoza od 20. do 27. decembra