• 19.03.2024.

Reportaža: Širok Dunav, ravan Srem

foto: GMinfo

On ima rodjaka sa sela, to jest mene, a ja imam rodjaka u Sremu, pa mi dobro dodjoše izbori i popuštanje mera da, u pauzi izmedju, kako kažu, „dva pika“, posetim rodjaka…

Kada mi je tog nedeljnog jutra rodjak rekao da idemo u njegovu vikendicu, pomislio sam da idemo u Šišatovac, jer sam tamo već boravio.

Vozimo se onom ravnicom, puca Fruška Gora pred nama, posmatram one njive, zamišljam da li bi se naš stari, dobri „Ferguson“ mučio po onim njivama, ili bi se odmorio „ko čovek“, gledam njihove kombajne i računam da naši kombajnisti više izgube u okretanju, nego u samoj žetvi.

foto: GMinfo

Gledam neke ratarske kulture, sramota je i da pitam šta je to, al’, znam da toga nema kod nas. Zamišljam sebe na terasi rodjakove vikendice, malo gledam na čuveni manastir, a malo pružam pogled ka ravnici, ko zna dokle i do čega…

Očekujem da ćemo u Ležimiru, kao i do sada skrenuti, kad ono iznenadjenje. Rodjak nešto priča, ja mislim, nešto se zamislio, ne skreće ka vikendici, nego nastavlja pravo, uz brdo.

„Izvini, rodjo“, pitam tiho, da ne uznemirim domaćina, „kud ćemo to“? „Ma, tu ćemo, blizu, uzeo sam neku vikendicu i čamac, na obali Dunava, idemo malo da zabacimo udice“. Dobro, razmišljam, lepo je videti Dunav, verovatno ćemo sedeti na obali, držati udice, grickati kulen i piti fruškogorsko vino.

Usput mi rodjak objašnjava da se to selo, gde mu je vikendica zove Susek, a da je posle njega Neštin, gde vikendicu, ako se to tako može nazvati, ima i jedan poznati političar, kome lokalno stanovništvo, iz milja, valjda, dade nadimak „Bahatović“.

foto: GMinfo

„A, šta je posle tog Neština?“, pitam radoznalo kao nemirno dete. „Ništa“, kaže rodjak, „Hrvatska“. Opa. Ono planirano vino mi posta oporo, a i pomalo izgubih želju za kulenom. Pomalo, kažem…

Dolazimo na obale Dunava, rodjak uzima udice, smešta mamce u čamac i kaže „ulazi“. „’De, bre d’ udjem?“ „Pa, u čamac“. A, čamac manji nego fudbalski gol kad treba da šutiraš penal u finalu svetskog prvenstva.

Udjem, sednem, držim se za ivice one kade, vidim, prsti mi polako modre, a moj ti se rodjak šeta po onoj kotarici k’o da smo u našim brdima.

Izveze on onaj čamac i više od pola reke, i… otkud znam kol’ko daleko. Ugasi motor, baci neki teg u vodu, a meni se samo čini da ćemo za neki sat biti na Djerdapu. Još kad mi rodjak reče da vodostaj Dunava oscilira izmedju sedam i devet metara, meni se zavrti u glavi. Pa, kol’ko je, onda, dubok.

„Jes širok ovaj Dunav“, kažem ja, čisto da skrenem misli sa one vodurine. „A, pa“, odgovara rodjak, „nije ovo Dunav, ovo je rukavac, a tamo, iza ove šume je Dunav i skela, iza Banoštora ti je Beočin i Novi Sad“. A, do Banoštora, čini mi se, ima dva dana pogledom. Moram nešto da progovorim, pa se setim da pitam za lov soma na bućku. „Za to treba posebna dozvola“, poče rodjak da mi objašnjava, ali, ja ga dalje nisam čuo, jer sam u sebi psovao i školu i lektiru i Branka Radičevića, i ribarčeta, i čun, i ljuljanje… Do sanka nisam ni dobacio.

Da li sam već počeo da se osećam na znoj, tek ti moj rodjak se smilova, pokupi udice i zaplovismo ka obali. Izadjoh nekako iz čamca, samo što nisam ljubio onu zemlju, kad ti moj rodjo, nakon što je privezao čamac, reče, „Sad idemo u Banoštor, da vidiš i skelu i svu širinu Dunava“.

Ja znam da sam u sekundi otrneo, ali, izgleda da sam bio i prebledeo, čim moj rodjak nastavi, uz osmeh, „na piće, bre, ne boj se“.

Priznajem, povratio sam se od straha, uz pomoć sremačkih specijaliteta, ali, ipak, sledeći put vodu ne gazim bez velikog broda. Pa, makar se on zvao i „Titanik“…

Goran Trifunović

Violeta

Prethodni članak

Opštinski štab za vanredne situacije doneo preporuke

Sledeći članak

Bez vode Ulica Rada Končara i Neškovića naselje