• 28.04.2026.

LIČNI STAV: Ima li života van (prosvetnog) sindikata?

M. Mijatović, foto: Mara

autor: Miloš Mijatović

Odlaženje reprezentativih sindikalaca u ime svih zaposlenih u prosveti na pregovore s Vučevićem je isto kao kada bi predsednici Studentskih parlamenata išli na pregovore s Vučićem u ime studenata u plenumu – dakle, dve pažljivo odabrane kalkulantske grupe sumnjivog legitimiteta, koje suštinski ne reprezentuju ništa mimo ličnog dijalektičkog oportunizma, odlaze u srce knososkog lavirinta s molbom da se cela branša dodatno korumpira pokojom crvenom više u zamenu za pokornost uništiteljima te iste branše.

Duboko uvreženi model angažovanja u sindikalnom opštenju sa vlastodršcima u Srbiji – takozvani pregovori – u shvatanju sindikalizma uopšte, koji se u srži pravila igre zasniva na blanko čekovima za potplaćivanje, gde je, štaviše, prezumpcija korupcije osnovni jezik sporazumevanja obe strane i zajednička platforma odakle se nadalje gradi i sve ostalo postiže, u stvari je obično švercersko cenjkanje u mraku oko iznosa za novo potplaćivanje.

Ali plata i potplaćivanje nisu isto. Plata – kolika god da je – nije dug zelenašu, ni milostinja vladara, ni bakšiš za ćutanje. Kao ni njeno povećanje. Nažalost, mnogi tu razliku ne umeju ili odbijaju da raspoznaju, iz čega „reprezentativni“ sindikalci crpe moć i ekskluzivitet svoje pregovaračke pozicije. Kao i vlastodršci, da ne bude zabune.

Za osetljive premise, kao ni za gotove argumente – zahteve, do kojih se stizalo po uzusima neposredne demokratije na sindikalnom sastanku ili glasanju, dodatno oslabljene redukcijom prema kapacitetima i upitnim namerama izaslanika – predstavnička demokratija, nema mesta na vrućem gostovanju kod institucionalizovanih uzurpatora, kako god okrenuli; jer uzurpacija, kao i diktatura, nisu demokratije. Bespotreban silogizam? Probajmo ovako: ne može se pobediti u fudbalu igrajući tenis. Može postojati samo simulakrum, neka šarena travestija s lošim glumcima za još lošiju publiku, koja nikada nije videla ni fudbal ni tenis.

Zbog čega onda sindikalci učestvuju u svemu ovome? Zašto jurišaju na gol reketom, čemu ceo cirkus? Da situacija bude apsurdnija, ta beskrajna utakmica postala je nešto čime se sindikalci (nametljivo i vrlo neukusno) decenijama samovozdižu filipikama protiv vladara i tiradama o jedinstvenosti svoje preteške borbe, njihovom vajkadašnjem pobunjeničkom otporu represiji i ucenama tlačitelja, pa u krajnjoj liniji i opozicionom delovanju protiv diktature u širem političkom smislu.

A ništa nije od toga. Jer da jeste, borba bi se odavno završila u slavi i spomenju njihovom, a ne bekstvom s mrvicama u torbi. No, oni nastavljaju da šibicare, i to van bilo kakvog ozbiljnog rizika, koji je neizostavan element svake iskrene pobune.

Prosvetni radnici moraju se otrgnuti od jalovih i manipulativnih operacija koje proizilaze iz predstavničkog pseudoudruživanja, te shvatiti da ima života i van sindikata. Setiti se, drugim rečima, da nisu zaposleni u sindikatu, već u školama; da su diplome zaslužili i dobili sami, ne preko sindikata; pred decom u učionici stoje sami, kao moralni autoriteti od znanja, a ne kao članovi bilo čega, pa ni sindikata.

Poslodavac vam nije predsednik sindikata, već roditelj vaših đaka – građanin, koji izdvaja od plate da mu što bolje podučite i vaspitate dete. Kakav plemenit poziv, kakav uzvišeni društveni ugovor! Samo da između nisu uglavljena nekakva ministarstva, aktivi, odbori, nekakvi sindikati i ostale radničke sportske igre. Barem nemojte zaboraviti – pripadanje ili nepripadanje ma kojoj organizaciji pitanje je slobodnog izbora, privatne volje, a ne obavezna stvar i nema nikakve veze s primarnom profesijom. U alternativi, na primer, zamenite sindikate plenumom. Zauvek.

M.M./GMInfo

Pratite nas na Fejsbuk Instagram nalozima!

Milos

Prethodni članak

IN MEMORIAM: Dušica Đurić Glišić (1967 – 2025)

Sledeći članak

Šta građani prvo gledaju kada se zapošljavaju: Visina plate najvažnija prilikom odabira posla