Ilustracija, foto: pixabay.com
Srbi se još spore oko toga da li su zvona na pariskoj crkvi, pre više od šest vekova zvonila u čast naše pobede, a da neće o nekim istorijskim ulogama pre sedam-osam decenija.
Elem, mnogo dževe se diglo u domaćoj javnosti povodom svečanog obeležavanja Dana pobede nad fašizmom, a sve, navodno, zbog nekih stihova, za koje neki kažu da su „ovakvi“, a drugi da su „onakvi“.
Kako je našem narodu dovoljno da pogleda poneku epizodu nekakve serije, pa da samo nakon dve decenije zaključi da je „Slobo legenda“, da su ga „prodali“, „slagali“, „prevarili“…, to nikakvo čudo ne treba da predstavlja to što je na bilo koji način na bar je to trebalo da bude svečanoj akademiji „glavna zvezda“ bila jedna „de fakto“ istorijska ličnost, ali oko čije uloge se još uvek lome koplja da li je bio izdajnik ili heroj.
Kada se tome doda da je u sve upleten, valjda ni kriv ni dužan naš sugradjanin, koji je i dan danas od šire javnosti neshvaćen a oko čijeg pisanija se i pojedini poetski eksperti „biju s’ pameću“, dolazimo do toga da Milanovac, možda kao uostalom i toliko puta do sada, ponovo ima nekakvu ulogu.
Ipak, kako je to Dimitrije Ljotić, za vrlo kratko vreme za predstavnike vlasti, od omraženog „fašiste“ postao deo svečanosti posvećenoj pobedi nad tom pošasti? Da li je, možda, proslavi prisustvovao i Boško Obradović do juče „omiljeni“ Ljotićevac vlasti i neko ko je, samim pokušajem lepljenja nekakvih… oglasa šta li, odnosno, pokušaja kačenja nekakvih papira na opštinsku zgradu, svesno ili nesvesno, podario rudničko-takovskom kraju jednog predstavnika u zgradi u centru Beograda, ispred koje se igraju Meštrovićevi „konji vrani“. Šta se radi unutra, to je već druga priča…
Šta se, konačno, krije iza činjenice da najviši državni vrh dodje u Pranjane na obeležavanje spašavanja savezničkih pilota, pa i ne pomene one koji su bez ikakve dvojbe izveli ovu istorijsku i svetski priznatu akciju, a onda predju Vesićeve kocke, pa hoće da se igraju nastavnika istorije? O čemu se radi?
Da li ćemo na obeležavanju godišnjice Sremskog fronta slušati „Lili Marlen“, a pod ravnogorskim bukvama Zdravko Čolić zapevati „Godine su prošle pune muka“? Da li svim ovim potezima vlast želi da izbezumi narod do krajnjih granica izdržljivosti? Nešto ima, a šta…
Goran Trifunović








