
Solarni paneli u Grabovici
Čovečanstvu je trebalo samo 200 godina da od vožnje konjskim zapregama stigne u eru slanja ljudskih posada van atmosfere naše planete. Ovakav tempo progresa, međutim, zaobišao je domen eksploatacije energije za široku potrošnju na samoj Zemlji, i tu nismo naročito odmakli od parne lokomotive na ugalj do proizvodnje ukupne svetske struje na isti taj ugalj, potencijalano opasnu nuklearnu fisiju i snagu vodenih tokova.
U tom smislu, prema popularnoj klasifikaciji teoretičara fizike, ljudska civilizacija, pod uslovom da postoje i druge, nalazi se na dalekom 4. mestu, od ukupno 5, kao neefikasna i primitivna, koja još troši nepovratna fosilna goriva, zagađujući i praktično jedući sopstvenu planetu, iako sasvim dobro razume da pred sobom ima neiscrpan, čist, besplatan i optimalno iskoristiv resurs – Sunce.
Prvi vetro-generatori zavrteli su se 1888. godine; prvi kilovati naizmenične struje sa hidroelektrane na Nijagarinim vodopadima stvoreni su 1895, a prvi solarni paneli (ili fotonaponske ćelije) napravljene su 1954. Udeo ovih poslednjih, a najefikasnijih sistema, uprkos prosečnom godišnjem trendu rasta od 40 posto samo na teritoriji EU, u ukupnoj proizvodnji električne energije na svetskom nivou gotovo je zanemarljiv. Tako je i u Srbiji.
Uvek možete videti da se, recimo u basenu Kolubare, dnevno iskopava stotine tona zemlje koja sadrži relativno mali procenat niskokaloričnog uglja, uz nesagledive posledice po prirodu i zdravlje ljudi, dok samo ako imate mnogo sreće, videćete u prolazu neko domaćinstvo, fabriku ili polje gde radnici licenciranih firmi ugrađuju klijetnima solarne panele za lokalizovanu, ali i dalju potrošnju električne struje.

Na primerima u opštini Gornji Milanovac prikazećemo zašto su solarni kolektori i energetska efikasnost o kojoj govorimo, praktično sinonimi. Milanovac godišnje dobija do 2000 sunčanih sati. Ukupna iskorišćenost električne energije dobija se po formuli kilovat puta broj sunčanih časova. Solarna elektrana je 90 do 95 posto energetski iskoristiva u prvih 20 godina, dok je iskoristivost uglja kao energenta tek oko 30 posto. Primera radi, da bi jedna sijalica od 50 W (vati) radila godinu dana, potrebno je 400 kilograma uglja. Jedan solarni panel od 335 W, koji košta 100 eura, na 2000 sunčanih sati, napaja 20 sijalca.
Na teritoriji milanovačke opštine postoje tri lokacije sa već ugrađenim solarnim panelima. Firma UNIC IMPEX, koja se bavi proizvodnjom aluminijumske stolarije, na hali u Velereči, u industrijskoj zoni, obezbedila je za sada na ovaj način 33 KW (kilovata) i time postala potpuno energetski nezavisna, tačnije zadovoljila je troškove svoje proizvodnje. Sada ulaze u dogradnju još 70 KW. Pošto su uključeni u mrežu Elektroprivrede Srbije (EPS), ovaj višak namenjen je za prodaju nazad u sistem, što će im doneti zaradu.
Na privatnom domaćinstvu u gradu, na krovu kuće i pomoćnog objekta su paneli za 30 KW. Time su takođe pokriveni svi troškovi za struju (10 KW), a viškovi se predaju u elektro mrežu (20 KW). U selu Vrnčani, vlasnici firme RAKELI SWEDEN na svom zemljištu izgradili su solarnu elektranu od 45 KW i sva električna energija namenjena je prodaji.

U katastarskoj opštini Lunjevica započeta je izgradnja dva postrojenja solarnih elektrana na zemlji snage 1 MW (megavat) i 500 KW, za koje su dobijene građevinske dozvole i iz čije proizvodnje će se električna energija prodavati od leta 2021. godine, kada će biti završena izgradnja i priključenje na elektro-energetsku mrežu.
Direktor firme KEY4S doo Beograd, koja se bavi izgradnjom solarnih elektrana u Srbiji i drugim zemljama regiona, Milanovčanin Aleksandar Vidojević, za GMInfo ističe da do pre 7 ili 8 godina solarne elektrane, pak, nisu bile prihvatljive za izgradnju u kapacitetima do 100 ili 150 kilovata, zbog cene opreme.
– Ali cene su u međuvremenu znatno opale i isplativost elektrana od 5 do 150 kilovata, kao što su ove koje smo postavljali u našoj opštini, je do 6 godina ako se proizvedena električna energija koristi za sopstvene potrebe. Zainteresovanost ipak polako raste, – dodaje Vidojević. – Naročito kod vlasnika firmi kojima je električna energija najveći rashod. Na primer, mi smo započeli projekat izgradnje solarne elektrane za jedan kamenolom u centralnoj Srbiji od 6000 panela, približno 2 MW. Firma koja se bavi eksploatacijom i preradom kamena na ovaj način će imati bar polovinu potrebne električne energije iz sopstvene proizvodnje.

Za razliku od drugih sistema za korišćenje obnovljivih izvora energije, vetroparkova i hidroelektrana, solarne elektrane nemaju nikakav negativan uticaj na životnu sredninu. Ne emituju štetne gasove, ne postoje otpadne vode, u slučajevima kad su na kućama, štite krovnu konstrukciju. U pitanju je jednostavan sistem sa malo ili nimalo pokretnih delova čije je održavanje minimalno uz kvarove samo usled eventualnih fizičkih oštećenja spolja. I pored toga, sve to u Srbiji sporo ide, kaže Vidojević, najpre zbog neinformisanosti i zaziranja od nečeg „novog“.
– Kad je našim dedovima stizao vodovod u selo, nisu hteli da slavina bude unutra da se ne bi poplavila kuća, nego je česma morala da bude u dvorištu. E, mi smo otprilike na tom nivou razmišljanja kad je u pitanju ugradnja pretvarača sunčeve energije u iskoristivu električnu energiju. – poredi Vidojević. – Zakon sve to sada dobro uređuje, ali je problem nepoznavanje procedura, kako kod ljudi koji hoće to da izgrade, kako kod projektanata, tako i u administraciji. Kada sam ja na opštinskom šalteru podnosio zahtev za prvu dozvolu za projektovanje i priključenje, nisu znali šta je to. Sada je nešto drugačije, obuke za to su prošli i u EPS-u, ali i dalje sve zavisi od mesta do mesta u Srbiji.

Da se okolnosti ipak menjaju, pokazuje i promena stava u samom EPS-u. Do pre desetak godina, svako ko je želeo da sebi obezbedi nezavistan izvor energije, a u milanovačkim selima su jedno vreme bili popularni pokušaju da se to uradi malim generatorima na potocima i rekama, imao je problem s državom, koja nije htela da ga oslobodi plaćanja po raznim osnovama, niti da ga prihvati kao legalnog proizvođača energije.
– Prema važećem zakonu, ono što mnogi ne znaju, recimo Đerdap i mala solarna elektrana na kući se sad tretiraju isto. – objašnjava Vidojević. – Đerdap je od Milanovca udaljen 500 kilometara. Gubitak na mreži do vaše kuće je veliki. Ljudi u EPS-u su shvatili da je dobro da se grade manje elektrane na više lokacija, ali da budu u zajedničkom, otvorenom sistemu. Prilikom izgradnje solarne elektrane u Vrnčanima smo izmerili po fazi napon od 198 volti iz postojeće mreže. S tim ne može da radi muzilica, ili druga električna oprema, bilo šta u isto vreme što je ljudima tamo potrebno. Kad smo pokrenuli elektranu sa panelima, napon je podignut na 240 volti i svi ti alati mogu bez problema da se koriste.
Pod otvorenim sistemom podrazumeva se elektrana solarnih panela koja je priključena u mrežu EPS-a, pa su razmena energije, kompenzacije i obračuni troškova regulisani ugovorom dve strane. U ovim slučajevima, akumulacija energije, recimo za zimske periode, je sama EPS-ova mreža.
– Postoje modeli ugovora sa firmama koje su snabdevači i otkupljivači električne energije po kojima se može uraditi određena vrsta kompenzacije u mesecima kada solarna elektrna ima najveću proizvodnju, od aprila do oktobra, zavisi od položaja. Druga varijanta, koju mi preporučujemo, je ili da odmah troše za svoje potrebe, ili, ako stvaraju viškove, da ih naplate, sačuvaju taj novac, pa zimi od toga redovno da plaćaju račune. To se pokazalo kao najbolja opcija za akumulaciju. – kaže Vidojević.

Zatvoreni sistem je onaj gde proizvedena energija u panelima nije priključena na EPS-ovu mrežu; najčešće su to vikendice i kuće u selima koje iz nekog razloga nemaju priključke na elektro mrežu. Tada se električna energija čuva u akumulatorima, ali takve elektrane su skuplje i nemaju mogućnost kompenzacije ili zarade.
– Najveća je ušteda, posebno za privredu, što sa solarnom elekranom neće imati dodatne troškove, kao što je recimo plaćanje takozvane angažovane električne energije. Na računu od 150 hiljada dinara jedne prosečne firme, 26 hiljada je angažovana električna energija. – dodaje Vidojević. – Da bude jasnije, kaže se da je električna energija u Srbiji najjevtinija u Evropi, 14 dinara. To je delimično tačno. Đerdapu se proizvođačka struja plaća 33 eura za megavat. Ali kad se ta struja potroši u kući ili fabrici, ona može da izađe i na 155 eura, ako korisnik uđe u crvenu zonu. Tu se između uračunavaju takse, akcize, angažovana snaga. Zato svako ko stavi solarni sistem, ako ništa drugo, nema troškove po angažovanoj električnoj energiji i neće ući u crvenu zonu.
Sve u svemu, da bi jedna prosečna kuća, sa 4 člana domaćinstva, postala potpuno energetski nezavisna, neophodno je da instalira panele za proizvodnju između 5 do 10 kilovata, u zavisnosti od toga koliko je radnih i grejnih tela opredeljeno da se napaja električnom energijom. Investicija iziskuje 850 eura po solarnom kilovatu. Tih oko 5000 eura početnog ulaganja za naše uslove jeste skuplje od priključka za gasne instalacije ili običnog na mrežu EPS-a, ali jedino ulaganje u solarane sisteme može samo sebe da isplati i kasnije postane profitabilno, što jeste jedan od osnovnih uslova definicije energetske efikasnosti.

Solarni paneli su površine koje, zahvaljujući foto-električnom efektu – osobini da čestice svetlosti (fotoni) u sudaru sa određenim metalima istiskuju iz njihovih atoma elektrone – na površini time stvaraju razliku u potencijalu naelektrisanja, odnosno električni napon. Ova razmena je direktno proporcionalna, što znači da ne dolazi do gubitaka energije u procesu. Primarni fotoni su proizvod nuklearne fuzije u jezgru zvezda. Da se iz središta Sunca probiju do njegove površine, fotonima je potrebno čak milion godina, a onda samo 8 i po minuta da stignu na Zemlju. Od nuklearne fuzije u srcu naše zvezde do toga da se zauvek otarasite računa za struju u domaćinstvu, pa i zaradite, potrebno je, dakle, da uložite oko polovine sume za prosečan nov porodični auto.
Procedura za dobijanje svih dozvola za gradnju solarne elektrane, s obzirom na to da se one tretiraju kao elektro-energetski objekat, koji mora da ima sve sertifikate, od ekoloških do građevinskih, traje sada u Srbiji između 6 i 7 meseci.
gminfo.rs