• 15.04.2026.

MOJ PLANINARSKI DNEVNIK: Vladimir Dragojlović: Uspon na Veliki Korab – Planinski vrh gde reči gube na značaju

 Uspon na Veliki Korab (2764 mnv)

piše Vladimir Dragojlović

Delovalo je sasvim prirodno i logično da sve počne penjanjem na Ostrvicu, jedan od vrhova Rudnika, sa svojih skromnih 758 mnv. A onda je neko rekao da ne smem da se izlažem takvim naporima jer u vlasništvu imam tako neki broj godina i jednu teško “ranjenu” nogu. Znači, samo mi ne reći: “Nemoj”. I eto motivacije da osvojim 6 vrhova za 6 meseci i stignem do ličnog rekorda penjanjem na Veliki Korab, vrh od pristojnih 2764 mnv.

O tome kako neko krene na Musalu u Bugarskoj a završi na Velikom Korabu na granici Severne Makedonije i Albanije, neki drugi put.

Tek, dokazah teoriju da “sreća prati lude” jer bila je ovo avantura kojoj se nije moglo naći ni jedne jedine zamerke – lagano putovanje do odredišta, nestvarno sunčano i toplo vreme za polovinu oktobra, ekstra smeštaj i klopa, ljubaznost Makedonaca i Albanaca, kompletan ambijent, bezbedna i izazovna staza, relaksirajuće društvo…

Iako je mnogo kilometara vožnje do odredišta, sve je laganica jer se vozi po auto-putu sve od Batočine do Gostivara. Plus, taj čudni koncept “Open Balkan” pokazuje dobrobit – samo jedan čeking na granici Srbije i Severne Makedonije, brz i lakoradan.

I klasična rutina u vidu pauze i klope u Predejanu, jer pored njihove lepinje sa kajmakom, pršutom i kiselim mlekom se ne prolazi bez stajanja.

Takođe, ne prolazi se bez stajanja ni pored Mavrovskog jezera, sada letnjeg i zimskog turističkog centra, mesta gde dominiraju nasmejani i ljubazni ljudi.

Na ovom mestu se setite naše Valjevske Gračanice jer gledate crkvu Svetog Nikole koja je isto tako potopljena zbog akumulacije ali u sušnom periodu ili prilikom velikog istakanja vode iz jezera, crkva “izranja” na površinu i postaje dostupna vernicima i turistima.

Većina avanturista koji kreću na Korab lociraju se upravo na Mavrovu, ali ja sam završio u selu Trnica, turističkom kompleksu sa predobrim smeštajem i hranom koju spremaju isključivo od proizvoda sa svoje farme. Prelepo!

I u cik zore kreće avantura…

Nakon 15-ak kilometara vožnje po nečemu što je “kao put”, dolazi se do karaule ex JNA (granica ex SFRJ i Albanije), do tačke odakle kreće pešačenje.

Junak ove etape je ovaj mali Clio, prošao je kuda ni tenk ne bi mogao.

I šta sad?

Udahneš duboko, osmeh na lice i kreneš. A nemaš pojma kuda…

I sada dolazi deo gde reči gube na značaju, gde su besmisleni opisi kao u osnovnoškolskim pismenim zadacima tipa – nebo je plavo, trava zelena, vazduh miriše, tišina koja se čuje…

Za to služe fotografije:

Korak po korak, pauza po pauza i eto ga cilj! A što si bliže cilju, motivacija je sve veća. A snaga sve manja. To je onaj trenutak kada prestaneš da se pitaš: Bože, šta mi je ovo trebalo? To je onaj osećaj kao kad predškolac dobije novu igračku. Ostaneš i bez daha i bez reči. Samo sa vrha pustiš krik u stilu Djokovića: “Ma, tako je, breeeeeeeeee…”

No, u ovakvim situacijama je najvažnije sinhronizovano delovanje emocija i razuma. Emocije traže od vas da ostanete na vrhu još dugo, da likujete nad ličnim uspehom, da se divite, uživate u trenutku… A razum kaže da će brzo pasti mrak, da sledi teško silaženje od nekoliko sati, da po mraku nema šanse da se prati staza… Znači, hajde brzo nazad! Pokret odmah čim se malo odmorim, gricnem nešto slatko i napijem vode.

Vode??? Koje vode??? Pa, nema više vode…

Ali ima rešenja, pa kakvo god da je. Setih se da sam prilikom penjanja na nekim lokacijama video neke barice, izvorčiće, kapljice vode… Nastavak pretpostavljate sami…

Tek koji minut pre totalnog mraka stižem na polaznu tačku. Time je sreća još veća. Dobar menadžment u planinarenju dobio pun smisao. Posebno segment koji se odnosi na planiranje i upravljanje sopstvenim resursima. (Dobro, ok, malo sam zabrljao kada je reč o količini potrebne vode, jbg).

U brojevima, taj dan je izgledao impresivno:

I na kraju, ovaj tekst će, sasvim planski i namerno, ostati bez kojekakvih naravoučenija i korisnih saveta (nisam ja ni lajf kouč, ni turistički vodič). Takođe, nema ni uputstava o stazi, dužini, usponu, stepenu teškoće (toga ima u desetinama tekstova i snimaka na YouTube).

Imao sam samo jedan cilj – da vam bude lepo dok čitate i gledate fotke. Ako ste makar na trenutak poželeli da budete u ovom ambijentu, to znači da sam u tome uspeo!

Živeli!!!

 

Violeta

Prethodni članak

NSZ – Drugi virtuelni sajam zapošljavanja

Sledeći članak

Crveni krst Srbija: Mala dela su velika stvar