Goran Trifunović, foto: gminfo.rs
PIŠE Goran Trifunović
Već više od dve decenije slušamo kako bi u Srbiji trebalo da se rasformiraju nekakve tajne službe, kako nam bez toga nema napretka, a potovu nema demokratije. Onda nas iz medija poslednjih dana bombarduju nekakvim snimcima i različitim tumačenjima o nekakvim snimcima sastanaka navodnog ruskog špijuna i našeg „tavariš palkovnika“, odnosno pripadnika Vojske Srbije. E, službe, službe… Koji ste vi amateri za Pranjane, njihove sokake, kafane, budžake… Aleksa Žunić bi kod nas bio najobičniji praktikant. Kod nas se ništa drugo i ne priča, nego o špijuniranju.
Počne se prvo o vremenu, da li će da bude kiše, kad će sneg, koju temperaturu najavljuju, čisto da se krene u „informativni razgovor“. E, onda se stvari polako zagrevaju. Ko je koje godište, ko od čega boluje, kome je strinina tetka ujna, a čiji je stric pašenoga tečo!!!
Onda se prelazi na ozbiljniji nivo… Počinje se sa pričom da su naše žene poštene, a tudje šarene, da su naša deca osetljiva, a tudja bezobrazna. Potom sleduje poslovni „ciklus“. Zavirivanje u novčanik, ko kome koliko duguje, ko koliko ima, šta je ko dobio džabe, kad će ko da propadne.
I, konačno, dolazimo do vrhunca- politike!!! Ko za koga glasa, ko je čiji čovek, pred kim šta sme da se kaže, ko se zove na slavu, na rodjendane, na pečenje rakije, posečenje… A, u medjuvremenu se svi svima smeškaju, svi se tapšu po ramenima, a dolazimo u situaciju da se višedecenijske partijske kolege izbegavaju, čak i na sahranama.
Dolaze nam neki ljudi iz Milanovca i Čačka i, izmedju redova nam samo potvrdjuju da u našim redovima ima „Čvorovića“, koji, valjda iz tog istog straha kao Ilija i Djuro, pristaju da im iz naše sredine iznesu informacije koje, iako nisu istinite, prijaju uhu onih koji su, u nekoj novijoj društvenoj, finansijskoj i političkoj podeli iznad njih.
Nekada su takvi ljudi bili prokuženi od okoline i ismevani od društva, ali, eto, „dodje vreme, sve se preokrene“. Samo, što se ne preokrenu na kontra stranu? Ipak, ima naš narod i onu- „Sve što radiš, sebi radiš“. Pa, sad…







