• 15.04.2026.

Zastava Feniksa raširena visoko na Himalajima

Kosta Marinković (levo) i Nikola Stojić (desno), foto; privatna arhiva

Zastava sportskog udruženja Feniks iz Gornjeg Milanovca raširena je početkom novembra visoko na Himalajima. Predsednik tog udruženja Kosta Marinković, u našoj rubrici MOJ PLANINARSKI DNEVNIK, čitaocima će u narednim danima, kroz nekoliko tekstova, dočarati putovanje i pogled na najviše vrhove Himalaja. 

PUTOPIS IZ NEPALA

Piše: Kosta Marinković

Nepal, zemlja najvećih planinskih venaca i sitnih tamnoputih ljudi velikog srca.

Kada smo sleteli u Katmandu, dočekao nas je topao i vlažan vazduh tropske klime pomešan sa raznim mirisima velikoga grada. Na ulicama je galama, čuju se sirene, prodavci dozivaju mušterije, skuteri zuje svuda oko nas. Sve se dešava brzo, svi nekuda žure, a mi, kao pali s duda, ni sami nemamo vremena da usporimo, da se saberemo, već i mi nekud žurimo. Gde, pitate se? Žurimo da nađemo svoj hotel, žurimo da ostavimo stvari, žurimo da se istuširamo nakon 24 sata leta i vremena provedenog na aerodromu. Žurimo da sve to uradimo, samo da bismo uplivali u more gungule i savršenog haosa, ne bi li osetili ovu potpuno drugačiju kulturu pre nego što umaknemo u planine, zbog kojih smo i došli.

I tako, ignorišemo umor od puta i razliku od pet vremenskih zona i prepuštamo se talasu mase koja nas nosi kroz šarenilo boja noćnog života na ulicama Tamela, dela grada koji je prepun belih turista poput nas.

Dok ostatak ekipe veče provodi u istraživanju lokalne kuhinje ja jurim kroz gužvu prateći jednog lokalca koji mi se gubi u moru ljudi ispred mene i ponovo se pojavljuje. I tako krivinu za krivinom uspevam da ostanem na njegovom tragu, dok se konačno nismo sklonili od ulične buke u jednu malu kancelariju. Na radnom stolu smo raširili mapu Kruga Anapurne i ovom vlasniku treking agencije sam pojasnio svoj plan kretanja. Bio sam više nego zadovoljan dok je sa odobravanjem klimao glavom slušajući moje izlaganje.

Dogovorili smo se da će jedan od njegovih vodiča poći sa nama u ulozi nosača i da će nam oni rezervisati prevoz i smeštaj tokom trajanja akcije.

Kosta Marinković (levo) i Nikola Stojić (desno), foto; privatna arhiva

Narednog jutra nas je ispred hotela čekao sitni mladić sa širokim osmehom na licu. Od nas petoro, trojica su mu dali po deo svojih stvari već prvog dana, a četvrti će to uraditi nešto kasnije, kada teren postane zahtevniji.

Pored mene, još jedan član ove srpske družine – Nikola Stojić, član planinarske sekcije sportskog udruženja Feniks.

foto: privatna arhiva

Ostatak ekipe su tri prijatelja sa kojima smo se upoznali prethodne večeri i sa kojima ćemo deliti veći deo puta. Spakovali smo se u dva taksija i uputili se prema glavnoj autobuskoj stanici.

U Nepalu se vozi levom stranom i oko 50 odsto saobraćaja čine motociklisti. Automobili su uglavnom sitni, prilagođeni njihovim uskim ulicama. Mada im je većina vozila japanske proizvodnje, autoobili izgledom podsećaju na našeg Juga. Za međugradski prevoz se koriste manji i veći autobusi ili džipovi. Mi smo do naše destinacije išli lokalnim autobusom. Svi su autobusi šareni, onako u hipi fazonu, nešto poput kombija iz Skubi Du crtaća.

Negde sa strane uglavnom imaju merdevine kojima se izlazi na krov na kom se nalazi korpa za prtljag. Nas petorica smo seli na poslednjih pet sedišta kao da smo pošli na školsku eksurziju. U tom trenutku nismo razmišljali o tome da se na zadnjim sedištima najviše oseća skretanje u krivini.

foto: privatna arhiva

Ono što bi se kod nazivalo seoskim drumom, u Nepalu predstavlja magistralni put. Asfvalt skoro da nismo videli tokom celog dana vožnje. Vožnja nepalskim ,,putevima smrti“ je najduži i najjeftiniji roler koster koji možete priuštiti u životu. U prvim satima se svako ko nije lokalac plaši za svoj život.

Vožnja suprotnom trakom duže od vremena preticanja, vožnja neposredno uz ivicu provalije, prelazak naizgled veoma nesigurnih i na brzinu sklepanih mostova, preticanje u krivini, kao i mnogi drugi ekstremizmi zbog kojih bi ova vožnja mogla da se kvalifikuje kao adrenalinski sport.

foto: privatna arhiva

Već nakon par sati se pomirite sa činjenicom da se ovde jednostavno tako vozi i prepustite se laganom njihanju levo i desno dok zadnji kraj autobusa zanosi kako vozač menja traku, što veoma često radi. U Aziji se sirena na vozilima zapravo koristi za ono za šta je namenjena, za adekvatnu signalizaciju u saobraćaju, a ne za psovanje onoga u vozilu ispred vas.

Tako ćete videti da vozila sviraju pred svaki ulazak u krivinu kako bi upozorili potencijalno vozilo koje dolazi u susret, ili sviraju pri preticanju kako bi obavestili vozilo koje pretiču o svojoj radnji.

Što se više vozite sve više shvatate da ovaj savršni haos besprekorno funkcioniše i da su Nepalci zapravo izuzetni vozači, samo da se njihov stil znatno razlikuje od evropskog sistema na koji smo navikli.

foto: privatna arhiva

U 175km, koliko smo prešli za devet sati vožnje, niko nije uspeo da obiđe Pobesnelog Maksa, našeg vozača, a on je uspešno obišao svako vozilo koje mu se našlo na putu, bio to motor, džip ili drugi autobus.

Puni utisaka i priča u koje nam mnogi neće poverovati, napustili smo autobus sa novom verom u Boga i u jednom manjem mestu smo promenili prevoz, odakle smo džipom nastavili noćnu vožnju u planine. Izmrcvareni od puta, prilično smo rano svi legli u krevet. Radovali smo se novom danu i konačnom početku naše pešačke avanture.

Od sutra ćemo planinariti po Himalajima!

Violeta

Prethodni članak

USPRS Sindikata obrazovanja Gornjeg Milanovca: Ugroženo prvo polugodište

Sledeći članak

Seniori OKK Takova gostovali ekipi Crnokosa u Kosjeriću, domaćini iz slobodnog bacanja potvrdili pobedu