• 29.03.2024.

Pranjanska razglednica – Pranjani

Goran Trifunović, foto: gminfo.rs

PIŠE Goran Trifunović

Kaže stari narod da „ti je najlepše tamo gde ti je pupak zakopan“. Niti znam šta se, u prenesenom značenju hoće reći, niti šta to podrazumeva, ali, ceo život sam bio ponosan na svoje selo i mesto rodjenja. Izvinite na izrazu, ali, osećao sam oduvek da smo stalno bili „liga iznad“, neka vrsta avangarde medju ostalim okolnim sredinama i svojevrsna aristokratija medju ostalim „plebsom“.

A, lepo je, lepo, lepo to naše selo (čisto da ga ne svojatam). Sa jedne strane ga zagrlila Čemernica, sa druge Kamenica. U sredini se umiva i poji na Plani i Smrduši. Ušuškano u podnožju mnogobrojnih okolnih planina, a opet, obogaćeno brojnim udolinama i kotlinama. Brdjanski veliko, ravničarski svedeno.

Hiljadu i po stanovnika smešteno je u oko 500 domova, na prosečnoj nadmorskoj visini od 477 metara. Ponos nam je i crkva brvnara iz 1827. godine, iza koje se nalazi i stari kamen, oko kojeg se narod okupljao dok nije napravio svetinju.

Kažu, prvi put je, nedavno, u Pranjane došao predsednik države, a niko ne pominje da su Obrenovići, neposredno pre majskog prevrata 1903. svečano otvorili novu pranjansku crkvu (hm…). Preko puta crkve nalazi se škola, osnovana 1858. godine, u čijim su klupama sedeli mnogi pravnici, lekari, generali, seljaci, rudari…

Sećaju se oni svi kako im je Olga pripremala sutlijaš, kako je Bogoljub čistio olajisani pod, kako je u svakoj od učionica postojala peć „bubnjara“, koja je trebala da se usija kada dodje mokar djak iz zabačenog dela Koštunića.

Djaci su išli na Galoviće (da, da, iste one) i na „Popovića polje“da bi vadili krompir i obradjivali imanje, i tako obezbedjivali besplatnu ekskurziju, kuhinju i knjige.

Imamo mi i ambulantu, napravljenu izmedju dva rata (ona koja smo dobili), a koje nam je na „polznu“ dao američki humanitarac Džon Kingsburi. Nekada je u toj zdravstvenoj ustanovi bilo 12 hiljada zdravstvenih kartona, a sve ih je, kroz svoje ruke „proturala“ Branka „Ćizerka“, bez kompjutera, nego samo sa starim, dobrim „murom“. Što bi u Crnoj Gori rekli- „Dje je Dejo, dje sam ja…“!!!

Violeta

Prethodni članak

„Mati Ana Adžić (1900-1975): duhovno čedo vladike Nikolaja Velimirovića“

Sledeći članak

Ekskluzivno: Nebojša Pavković iz zatvora u Finskoj za GMinfo